„Zovem se Animal.“

„Animal, to ti je nadimak, ne? Kako su te nazvali kad si se rodio?“

„Ne znam.“

„Kako to?“ Pogleda me nekako ispitivački.

Samo sam slegnuo ramenima. Ne sjećam se ničega od tog vremena. Istina, imao sam ljudsko ime, dali su mi ga u sirotištu, pitao sam jednom časnu za to, rekla mi je, ali sam zaboravio što je rekla. Kažem to Zafaru koji mi odgovori da ne voli kad se ljudi rugaju nemoćnima. Kaže on: „Ti nisi nemoćan, ne smiješ tako misliti o sebi. Ti si poseban.“

„Zašto sam poseban?“

„Zato što ne hodaš na dvije noge kao drugi ljudi i to je u redu; ti znaš i možeš stvari koje oni ni ne znaju i ne mogu.“ (…) (str. 26., 27.)

Roman Animalovi ljudi (2007.) indijskoga autora Indra Sinhe zanimljiva je i posve originalna priča o devetnaestogodišnjem mladiću Animalu, koji je preživio veliku tragediju koja se dogodila 1984. godine u indijskom gradu Bhopalu. Tijekom noći s trećega na četvrti prosinca došlo je do curenja otrovnih plinova iz industrijskih postrojenja Union Carbide kompanije koja je proizvodila pesticide, a što je u konačnici preraslo u jednu od najvećih industrijskih katastrofa u povijesti uopće.

Nekad sam bi čovjek. Tako mi kažu. Ja se toga ne sjećam, ali oni koji su me znali kad sam bio mali kažu da sam hodao na dvije noge kao druga ljudska bića. Uvodnim rečenicama Sinha nagoviješta jednu sasvim posebnu i intrigantnu priču. U njegovu romanu kojega kompozicijski dijeli na dvadeset i tri trake, nailazimo na čitavu galeriju interesantnih likova koji se svaki na svoj način bore s tragičnim posljedicama spomenute katastrofe. Oslikava tako društvo koje istodobno pati i bori se za neko (beznadno) bolje sutra. Sva nastojanja, borbe, prosvjedi, štrajkovi glađu ukazuju nam tek jedno, u stvari svima dobro znano – svijetom upravljaju moćnici koji posjeduju novac. Sve ostalo, manje je važno. U tom smislu pomislit ćemo kako Sinha varira već pomalo stereotipnu temu, no način na koji iznosi svoje misli i gradi zaplet, stil, jezik, ironija kojom prožima situacije i događaje bacaju sasvim drugačije svjetlo na spomenute činjenice. Jer, nižući likove –Ma Franci, Ćunaram, Elli, Alija, Zafar, Niša, Faruk, Somrađ, itd. gradi situacije koje prožima komikom, ironijom, groteskom i sočnim, katkad brutalnim jezikom. Poigravajući se anglizmima, riječima iz francuskog i indijskog jezika, organizira žive dijaloge koji doprinose dinamici radnje. Njegovi su likovi konstantno u pokretu i bez obzira što žive na rubu siromaštva i što se bore za egzistenciju, bolujući pritom od najtežih bolesti, kašljući, izvijajući se od bolova,… – još uvijek posjeduju vedrinu i dovoljno snage i hrabrosti da nas razvesele i nasmiju.

Sjecište takvoga svijeta, predstavnika onih poniženih, ostavljenih i zaboravljenih Sinha ujedinjuje u mladiću Animalu – čovjeku, psu, dječaku koji nam u ulozi pripovjedača oslikava svijet Khaufpura. Animal nas posebno zanima, prvenstveno iz razloga što autor na nadasve jedinstven način pokazuje relacije životinja – čovjek; priroda – kultura sjedinjujući ih kako na fizičkom planu (Animalovo pogrbljeno tijelo) i onom psihičkom (Animalova razmišljanja, doživljaji, emocije). Donoseći, pak, pripovjedača u prvom licu stvara još jednu relaciju pripovjedač – čitatelj koju ispunjava intimnošću i afektivnošću.

U Sinhinu svijetu životinja je predstavnik mladosti, nevinosti, nesputanosti, slobode, ljubavi i  iskrenosti. Animala životinju ne zanima politika, novac, moć i bogatstvo, uzdiže se iznad sveopćega suvremenoga kiča i dječački nevino promatra svijet oko sebe. S druge strane, Sinha donosi sliku kulture kao opresivni mehanizam koji diktira prihvaćene obrasce ponašanja u političkom, ideološkom i bilo kojem drugom smislu. U nastojanju da se odupre tom svijetu i u nastojanju da zaboravi vlastitu tragediju Animal se uzdiže u simbolično, arhetipsko gdje mu je dopušteno biti ono što uistinu i jest.

Ja sam maleno biće koje gori i smrzava se, golo i samo u golemom svijetu, u divljini u kojoj nema ni hrane ni vode ni žive duše. Ali ne dam da me zajebavate. Ako ovo moje ja ne pripada ovom svijetu, ja ću biti svoj vlastiti svijet, bit ću svijet sav u sebi. Moja leđa bit će snježni vrhovi, moja guzica planina Meru, moje oči bit će sunce i mjesec, prdeži u mojoj crijevima četiri vjetra, moje tijelo bit će zemlja, a buhe bića koja na njoj žive… (str. 286.)