Od pseće do ljudske obitelji – prijelaz iz životinjskoga okruženja u ljudsko (životinjsko ljudsko okruženje)

Psi su možda izgubili na lukavosti… ali su napredovali u pogledu određenih moralnih kvaliteta kao što su naklonost, povjerenje, dostojanstvo, ćud i vjerojatno opća inteligencija. (Charles Darwin)

 

U dosadašnjem, dugogodišnjem radu s psima i ljudima nakon što sam školovao gotovo sve pasmine i pasa i upoznao vlasnike/vodiče/ljude posve različitih profila – primijetio sam kako ljudi često imaju poteškoća u prihvaćanju savjeta oko ispravnoga ophođenja s njihovim ljubimcima. Nerijetko posjedujemo posve pogrešnu perspektivu o psima, neispravna očekivanja, zamjenjujemo ih s igračkom, djetetom, izgubljenom osobom i sl. Priroda odnosa na relaciji čovjek-pas daleko je složenija. Pas je kognitivno, emocionalno, socijalno, usudio bih se kazati čak i kulturno i/ili kulturološko biće koje očekuje i traži jasne komunikacijske obrasce s bićima koja ga okružuju. U potonjem je temeljni problem od kojega kreću svi, nažalost česti problemi s kojima se susrećemo u suživotu s psima. Provodeći dvadeset i četiri sata dnevno već dugi niz godina s psima različitih pasmina, sa sigurnošću tvrdim kako nam je životinjski život još uvijek velika nepoznanica pa upravo iz toga razloga i nailazimo na različite poteškoće prilikom odgoja naših ljubimaca.

13869185095_7973fd6971_k

Kako bi bolje razumjeli sve ono što se događa od onoga trenutka kada psić zakorači u svoju novu, ljudsku obitelj, potrebno je prisjetiti se svega onoga što se događalo u njegovu primarnom okruženju dok je živio s majkom, odnosno sestrama i braćom. Prilikom štenjenja svu brigu majka preuzima na sebe – očisti štene, prekine pupkovinu, ukloni posteljicu, potom legne kako bi nahranila svoje štence. Potrebno je upozoriti kako su prva tri dana osobito značajna u životu štenadi budući da tijekom toga razdoblja psići putem kolostruma dobivaju prvu, iznimno važnu imunosnu podršku, osiguravaju faktore rasta kao i bioaktivne tvari koje pomažu u sazrijevanju crijeva. Zanimljivo je primijetiti kako već nakon dva do tri dana nakon što su se oštenili počinje međusobno nadmetanje za „bolju dojku“. Gurajući se šapicama i ramenima instinkti ih vode sukladno činjenici kako će onaj koji se najbolje hrani vjerojatno uskoro postati vođa. Međutim, majka je ta koja je glavna i jasno (katkad čak i grubo) pokazuje štenadi dozvoljeno, odnosno neispravno postupanje. Jednako tako, ona je ta koja ih čisti ližući im dlaku postavljajući se kao vođa, „glava“ obitelji. Prema tome, već nakon nekoliko dana štenad usvaja temeljne komunikacijske i socijalne obrasce koji ga vode u daljnjem razvoju i koje u principu očekuje i dolaskom u novu (ljudsku) obitelj.

17251214918_69adafedab_k.jpg

Odnos čovjeka i psa izuzetno je složen, uranja u niz različitih interdisciplinarnih i multidisciplinarnih tema koje ću za sada ostaviti po strani. Na ovome mjestu zaustavit ću se samo na trenutku dolaska šteneta u novi dom. Dakle, došavši u novu, ljudsku obitelj štene nas doživljava kao svoju, zamjensku obitelj te se nastavlja ponašati u kontekstu svih onih prethodno usvojenih paradigmi. Riječ je o ključnom mjestu nesporazuma u našoj interakciji (lingvisti bi ga nazvali šumom u komunikacijskom kanalu) koji malo-pomalo otvaraju niz problema o koje se vlasnici svakodnevno spotiču. Kako sam već prethodno dao naslutiti, naša neispravna perspektiva pa i nepoznavanje nekih važnih činjenica iz života ovih prekrasnih bića najčešći su okidač brojnih problema. Od trenutka dolaska u novu obitelj počinju odgoj i socijalizacija naših ljubimaca. Skakanje, grickanje natezanje prilikom izlazaka i nepuštanje predmeta – naoko su sitni detalji, iz početka katkad čak i simpatični, na koje i te kako moramo obratiti pažnju! Navedeno ponašanje moramo na vrijeme prepoznati, ukazati kako je ono nepoželjno i poticati ono prihvatljivo. Komunikacija i ophođenje s psom moraju biti jasni, precizni, dosljedni. Motivacija, nagrada, ispravno milovanje i korištenje blagoga glasa – najpoželjniji su rekviziti za trening! Navedeno istaknuto nije dostatno pa iz toga razloga smatram kako su edukacija vlasnika, znanje profesionalnoga trenera kojega može i zna prenijeti – nužni i neophodni za sretan i uspješan suživot s našim ljubimcima. Na koncu, u želji da uklonim česte predrasude, psi se na treningu ne tuku i ne zlostavljaju. Veseo (govor njegova tijela ne može ga zataškati!) i odgojen pas cilj je svakoga profesionalnog trenera, kao dakako i vlasnika!

 

 

Komentiraj