Potaknut jučerašnjom emisijom na RTL-u, kao i tekstom na internetskim stranicama (u rubrici Život i stil) o Hulku – velikom pit bullu koji teži čak 79 kilograma – osjećam potrebu osvrnuti se na nekoliko vrlo važnih detalja. Ove moje misli dodatno su potpomognute činjenicom kako u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno dobivam po nekoliko poziva vlasnika čiji su ih psi napali i ugrizli. Moram napomenuti kako pasmina u tom smislu uopće ne igra ulogu. Često je riječ o labradorima, retriverima ili čak mješancima. Trenutno ih na školi imam nekoliko i konstantno riskiram ozljede u nadi da ću pomoći vlasnicima, educirati ih i pokušati potaknuti njihovu pozitivnu komunikaciju u daljnjem suživotu. Moram priznati kako sam istodobno i pomalo ljut iz razloga što već četiri desetljeća u principu ponavljam jedno te isto. „S psima počinjemo raditi od prvoga dana!“ Čovjek, laik uglavnom ne prepoznaje u početku jedva primjetne signale koje nam psi šalju i koji s vremenom prerastaju u neželjeno ponašanje, režanje, na koncu i ugrize.

No, vratimo se Hulku.  U današnjoj populističkoj (medijskoj) kulturi mnoge važne  činjenice ostavljamo po strani, nerijetko zanemarujemo struku u nastojanju da se priča što bolje proda. Medijske priče o psima kontradiktorne su i nerijetko uređivačka politika pojedinih medija ne vodi računa o konciznosti pa nas se tako u intervalu od sat vremena s jedne strana izvještava o tragičnom događaju u Istri i vjerojatnoj eutanaziji psa, a s druge nam se prikazuje priča o psu (u izuzeću bilo kakvoga naputka o važnosti odgoja i socijalizacije) koji jednako tako može postati opasnost. U ovakvim primjerima senzacionalizam ipak treba ostaviti po strani.

Napominjem, naime, kako o pit bullu kao stigmatiziranoj pasmini ovoga puta ne želim govoriti. Svi oni koji me poznaju, znaju moje stavove. Pas je ili odgojen ili nije odgojen, a specifičnosti pojedinih pasmina mogu nam poslužiti kao eventualna smjernica u školovanju. Iako, daleko je značajnija ocjena karaktera psa. U tom smislu još ću jednom ponoviti – s odgojem započinjemo od prvoga dana, a posebno u slučajevima u kojima imamo ambicije školovati psa čuvara. Naglašavam kako s ovom vrstom školovanja ne počinjemo prije godinu i pol, odnosno dvije godine starosti psa. Prethodno, pas mora u potpunosti usvojiti vježbe osnova poslušnosti kako bi tijekom kasnijega rada, u bilo kojem trenutku, valjano reagirao na našu naredbu.

Školovanje pasa za obranu i napad izuzetno je ozbiljan i zahtjevan posao koji podrazumijeva potpuni profesionalni angažman trenera. U slučaju da pas nema dobru poslušnost i u slučaju da vježbe obrane i napada nisu rađene pod stručnim vodstvom – nesreće su gotovo neizbježne. Budući da je tijekom emisije nekoliko puta bilo naglašeno upravo Hulkovo treniranje za obranu i napad, a nitko nije niti jednom riječju progovorio o poslušnosti, posebno naglašavam upravo taj segment. U tom smislu i odnos s dječakom može biti potencijalno opasan. Uzmimo za primjer situaciju u kojoj se dijete igrajući se spotakne i počne plakati i vikati. Pas instinktivno reagira na taj način da sve ono što se nalazi pod njim doživljava kao plijen i sve ono što se kreće, viče i sl. mora umiriti (udaviti). Iz toga razloga odnos djeteta i psa mora biti pod strogim nadzorom odrasle osobe, roditelja.

U svojoj praksi nerijetko sam svjedočio upravo navedenim primjerima i odgovorno tvrdim kako do ugriza dolazi isključivo zbog naših pogrešaka, nedovoljnoga znanja i nepoznavanja onoga govora kojim nam pas tijekom odrastanja pokazuje kako malo-pomalo upravo on preuzima vodstvo. Iz tog razloga priče poput Hulkove potencijalno su opasne jer ne ukazuju na značaj niza važnih činjenica koje u radu i suživotu s psima moramo usvojiti, a potom i primjenjivati. Stoga je upravo edukacija vlasnika nužna za odgovoran i kvalitetan odnos s njihovim ljubimcima!