Društvo je razvilo brojne predrasude o različitim pasminama pasa. Usmenom predajom u narodu se tako uvriježio naziv za njemačkoga ovčara vučjak, vjerojatno iz razloga što je izgledom najsličniji vuku. Još uvijek katkad čujemo kako su doge posebno opasne jer im u dobi od oko sedme godine naraste kost u glavi i tada im najveći neprijatelj postaje upravo njihov vlasnik. Uvriježeno je potom kako su njemački bokseri osobito skloni djeci, stafordi su ubojice na četiri noge koji tamane sve što se miče, a o biglovima se, pak, govori kako je riječ o psima koji pripadaju grupi pasa s najnižom radnom inteligencijom.

Skloniji sam mišljenju kako eventualno odbijanje vježbi osnova poslušnosti odražavaju upravo njihovu inteligenciju!

Bigl bi, naime, mogao biti potomak zečara i drevnih engleskih goniča. Mali goniči koji su mogli pješice pratiti lovce na kuniće, postoje još od 14. stoljeća. Stvarna veličina i izgled razlikuju se od zemlje do zemlji pa neki kinološki klubovi rješavaju ovaj problem priznajući varijetete biglova nejednakih veličina. Nekoć su u Velikoj Britaniji lovci na konjima, svoje biglove nosili u sedlu. Visina im je od 33 do 41 cm, težina od 8 do 14 kilograma, a žive u prosjeku trinaest godina.

Danas je bigl vrlo popularan pas prvenstveno zbog njegova simpatičnoga izgleda, srdačne prirode i u pravilu (premda ne nužno) niskog stupnja agresije. Teško da možemo odoljeti njegovu srdačnom i milom pogledu pa nerijetko upravo nesvjesno radimo pogreške u odgoju koje s vremenom prelaze u veće probleme koje je onda teško ispraviti.

Vlasnici biglova uglavnom se žale na njihovu svojeglavost, tvrdoglavost, neposlušnost, specifičan lavež i zavijanje. (Naglašavam kako nisam sklon pretjeranoj antropomorfizaciji i vlasnike najčešće ispravljam upravo u tom pogledu.) No, najveća biglova prednost koja često prerasta upravo u jedan od najvećih problema jest njegov istančani njuh. Bigl je prvenstveno lovački pas kojemu je, unatoč činjenici što je danas uglavnom riječ o psu za pratnju, ostalo mnogo od njegove prvotne uloge. Njuh i nagon za gonjenje još su uvijek temeljne karakteristike ovoga malog zavodnika pa upravo s te pozicije i valja krenuti u odgoju i školovanju.

Najbolja potvrda rečenom je ova popratna slika uz tekst. S jedne strane vidimo američkog staford terijera koji posve mirno leži pored mačka, i bigla koji je bez ikakvih problema savladao vježbe osnova poslušnosti. U školu je došao s nepunih šest mjeseci i, kao i ostali psi ove pasmine koje sam školovao, dokazao je kako je stvorena sasvim pogrešna slika o njihovu karakteru i mogućnostima.

Bigl je simpatičan, karakteran pas koji traži vodstvo, dosljednost u radu i pravilnu igru. Bez obzira na brojne predrasude preporučio bih ga kao psa za pratnju uz ispravno i pravovremeno školovanje. Dakle, s odgojem započinjemo od drugog mjeseca starosti psa, a sa školom s navršenih šest mjeseci!

Za sva pitanja i komentare – tu smo…