Plave lisice tako su neočekivano nalik na kamenje da je to čudnovato (…) Plava lisica leži priljubljena uza svoj kamen i dopušta snijegu da je pokrije na vjetrometini. Stražnjicu okreće k vjetru, savija se u polukrug i gura njušku pod bedro; oči su joj poluzatvorene tako da se vidi samo sredina zjenice. U tom položaju ona prati čovjeka koji se nije pomaknuo s mjesta od trenutka kada se ukotvio pod snježnim nanosom koji visi nad njim… Zvjerka ne smije zaboraviti da je čovjek lovac.

Navedenim odlomkom započinje roman Plava lisica autora Sjóna, jednoga od najpoznatijih i najprevođenijih islandskih književnika. Sjón smješta radnju u 1883. godinu, u prvom dijelu pratimo svećenika Baldura Skuggasona u lovu na tajanstvenu arktičku lisicu, a u drugom nam se otvara svijet botaničara Friðrika Friðjónssona i njegove štićenice Abbe, rođene s Downovim sindromom. Međutim, zanimljivo je istaknuti naslov izvornika Skugga-Baldur, koji u islandskim narodnim pričama predstavlja zlo stvorenje kojega se ne treba bojati. Vjeruje se kako je potomak mačke i lisice, a u metaforičnom značenju sumnjiv čovjek, odnosno zlobnik.

Navedeno tako sugerira i jednu od temeljnih Sjónovih okupacija – čovjekovu duševnost, krajolike unutarnjega psihizma povezane s davno izgubljenim animalnim impulsom. I doista, autor dekonstruira islandsku narodnu priču pa na obrisima tipičnoga postmodernoga diskursa suprotstavlja čovjeka prirodi, i to onoj njezinoj okrutnoj strani rastvarajući na taj način one dijelove njegova sebstva koje je, prihvativši opresivne obrasce kulture, odbacio kao strane i primitivne.

Bez obzira, stoga, što je radnja smještena u 19. stoljeće ovaj roman varira suvremenu i već dobro poznatu temu o otuđenosti i narcisoidnosti modernoga čovjeka. Sjón koristi plavu lisicu kao simbol kojim opisuje čovjekovu duševnost, donosi paradoksalnu činjenicu o čovjeku kao, zahvaljujući sposobnosti razmišljanja, nadmoćnom biću. No, istodobno um prikazuje kao labirint impulsa koji su smješteni negdje u dubinama „nesvjesnih mentalnih procesa“, dakle u onim dubinama koje nas povezuju upravo s našim animalnim dijelom. Autor je svjestan čovjeka kao decentriranoga subjekta pa upravo zahvaljujući toj činjenici svoj tekst podcrtava finom, jedva primjetnom satiričnom oštricom.

Istodobno kritizira percepciju o ljudskom biću kao privilegiranom, savršenom biću što dočarava superiornom snagom prirode. Snijeg, led i hladnoća ne sprječavaju liscu da poletno i prepredeno izbjegne čovjekovu prisutnost, odnosno njegovu nakanu da tu istu lisicu ubije. No, ona to zna, vidi, osjeća, prati Baldura i zaposjeda njegov duh. Sva silina prirode izvire iz njezinih poluzatvorenih očiju, njezin pogled raščovječuje svećenika i upozorava kako je civilizacija kojoj pripadamo zapravo prividna, trans-povijesna kategorija koju smo konstruirali kako bismo se skrili od prirodnog kao onoga našega stanja kojega se u principu nevoljko pa i sramežljivo prisjećamo. Sjón, stoga, sugerira kako je naše doba, doba koje je usredišteno u području kulture, zapravo neurotično i narcistično. Povratak prirodi znači povratak arhaičnog čovjeka, čovjeka koji će oživjeti nagone i osloboditi se okova nametnutoga reda i izmišljenih zakona.

Dekonstrukciju čovjeka na tematskoj razini prati dekonstrukcija romaneskne forme, ali i obrnuto. Sjón narodnu priču pretvara u roman, a roman pak gradi na osnovnim principima postmodernističke, fragmentarne proze koja istodobno imitira formu dnevnika izmičući u konačnici bilo kakvoj mogućnosti definiranja. Sukladno navedenom, ali i imajući na umu činjenicu kako svoje djelo gradi koristeći uglavnom kratke rečenice, nije teško zaključiti kako su upravo struktura romana i način iznošenja radnje u skladu s dominantnim nadrealističkim trenutkom koji na svim razinama isprepliće ovo nadasve zanimljivo djelo.

Čovjek se jedva probijao naprijed, korak po korak. Ali upravo kad je pomislio kako se približio lisici, snijeg se odjednom produbi. Dopirao mu je do prepona – i pri sljedećem koraku zakopa se u snježni nanos. Nije se mogao pokrenuti ni naprijed ni natrag; ni prst pred nosom više nije vidio. Mećava ga je napala sa svih strana, odozgo i odozdo.

Pišite nam…