Povod ovom članku učestali su pozivi vlasnika (posebno u posljednje vrijeme) koji traže pomoć nakon što ih je njihov pas ugrizao, nakon što je napao drugog psa ili pokazao neprimjereno ponašanje prema drugom članu obitelji (najčešće djeci), odnosno nekoj drugoj osobi. Takvi su pozivi, nažalost, traženje posljednje pomoći prije eutanazije.

 

Nedostatak vremena, žurba, stres, nezadovoljstvo – samo su neki od problema s kojima se čovjek današnjice svakodnevno susreće. Je li u takvom ozračju odluka o kupnji ili udomljavanju psa najsretnije rješenje? Oba rješenja (kako ono potvrdno, tako i negativno) imaju dvostruko lice. Dakako, stresan i ubrzan način života nekako moramo naučiti kontrolirati pa nerijetko izlaz nalazimo upravo u kućnim ljubimcima. I doista, svakodnevne šetnje, glađenje, briga oko novoga člana obitelji unose vedrinu u naš dom i život, pozitivno utječu na naše emocije, kao i općenito na cjelokupni psihofizički mehanizam. O potonjem danas više nema spora.

 

Međutim, prilikom udomljavanja psića pred nama se u principu otvara niz pitanja: kako odabrati pasminu?, kako odabrati štene?, jesmo li spremni i jesmo li u mogućnosti s našim psićem krenuti na tečajeve na vrijeme?, jesmo li uopće spremni poslušati mišljenje osoba koje se profesionalno bave odgojem i školovanjem pasa i slijediti njihove upute?, jesmo li spremni i jesmo li u mogućnosti podrediti dio svojega vremena kvalitetnom radu s našim novim članom obitelji?, jesmo li spremni i jesmo li u mogućnosti uspostaviti ritam hranjenja i izlazaka kojih ćemo se pridržavati svakodnevno?, jesmo li spremni odvojiti vrijeme za higijenu?, jesmo li spremni i jesmo li u mogućnosti biti uporni i dosljedni kako bi uspostavili uistinu kvalitetan odnos s našim ljubimcem?, itd. Iz navedenog tako nije teško zaključiti kako bismo i prije samog udomljavanja trebali raspolagati stanovitom količinom znanja kako bismo mogli donijeti ispravnu odluku, a potom i preduhitriti određene poteškoće s kojima se mnogi vodiči susreću.

 

Povod ovom članku zapravo su učestali pozivi vlasnika (posebno u posljednje vrijeme) koji traže pomoć nakon što ih je njihov pas ugrizao, nakon što je napao drugog psa ili pokazao neprimjereno ponašanje prema drugom članu obitelji (najčešće djeci), odnosno nekoj drugoj osobi. Takvi su pozivi, nažalost, traženje posljednje pomoći prije eutanazije. Što reći? Nisam siguran jesam li ljut ili žalostan i hoće li se konačno nešto promijeniti, hoćemo li započeti s edukacijama na vrijeme, a ne tek stihijski čekati promjenu koja se, nažalost, sama od sebe neće dogoditi.

 

Moram upozoriti kako se najveća pogreška napravi već prilikom odabira šteneta (ili već odrasloga psa). Iz toga razloga savjetujem svim budućim vlasnicima da se konzultiraju sa stručnom osobom koja će ovisno o dobi vlasnika, uvjetima stanovanja, broju članova obitelji i nizu drugih specifičnosti moći uputiti i na pasminu. Nakon što smo odabrali adekvatnu pasminu, moramo znati i odabrati psića. Prvi kontakt mnogo govori o temperamentu i onome što možemo očekivati tijekom odrastanja.

 

Najveće pogreške u našem odnosu napravimo već do šestog mjeseca starosti psa. Niz, u početku sitnih detalja najčešće ne prepoznajemo kao potencijalno nepoželjno ponašanje. Ono najčešće počinje sljedećim postupcima: grickanje, skakanje, bježanje s predmetom, nepuštanje predmeta, nedolazak na poziv, naskakivanje, dolazak u krilo, na krevet, glađenje na pseći zahtjev. Naime, psa gladimo, pozivamo u krilo, dozivamo u krevet samo kada mi to želimo i tu mora postojati jasna razlika između našega poziva, odnosno samovolje psa. Dakako, tijekom prvih mjeseci dok našeg ljubimca povezujemo sa slatkom, čupavom lopticom svi navedeni „nestašluci“ djeluju simpatično. Uplićemo naše, ljudske emocije, pružamo ljubav očekujući povratnu emociju jednake razine, i što je najgore – mislimo da je i dobivamo. Nažalost, realnost je prilično drugačija jer navedenu vrstu emocija psi u principu ne poznaju. Da ne bi bilo zabuna, nisam pristaša mišljenja kako psi nemaju emocije, no nemaju ih u onom smislu u kojem smo ih mi skloni interpretirati i prezentirati.

 

Dakle, u prvim mjesecima toleriramo mnogo i ne prepoznajemo ono važno. Kako vrijeme prolazi uviđamo kako „nestašluci“ postaju ozbiljniji, grickanje je sada već pomalo bolno; pas leži na krevetu kada god poželi pa smo primorani stalno mijenjati posteljinu; skače na nas kada se sjeti; uzaludno ga dozivamo na livadi, itd. U ovom trenutku počinjemo sve više i više osluškivati savjete ostalih vlasnika koji nerijetko vjeruju kako će naš ljubimac s vremenom, kako bude rastao, ipak postati mirniji. Potpuno pogrešno! Mali problem s vremenom će postajati sve veći i veći, a vlasnici sve više i više frustrirani. Tada, najčešće, napravimo sljedeće ogromne pogreške: ili ignoriramo i „čekamo u nadi kako će pubertet čim prije proći“ ili počinjemo s udarcima, psa tučemo nogama, rukama, kojekakvim predmetima.

 

Prije konkretnog ugriza uslijedilo je niz sitnih detalja pa potom i većih (primjerice režanje) kojim nas je pas upozoravao kako naše ophođenje nije dobro i kako nešto moramo promijeniti. Nažalost, ovu vrstu komunikacije ne poznajemo pa se iz tog razloga i dogodi ono najgore. Čitav je, dakle, proces prethodio prije nego što me vlasnici nazovu s gore navedenim problemom. No, tu nije kraj te se potrebno vratiti nizu pitanja postavljenih na početku ovog članka. U slučaju da prije samog dolaska psića u našu obitelj na njih nismo odgovorili, jesmo li u stanju na njih potvrdno odgovoriti nakon što se ugriz u konačnici i dogodio?

 

Bit školovanja pasa je edukacija vlasnika. Pretpostavimo da vlasnik nakon ugriza nekako prevlada strah koji je neizbježan, je li u mogućnosti preuzeti psa i nastaviti pravilno raditi? Jer činjenica jest da mogu školovati psa i nakon teškoga napada, no veliki je problem potom u vlasniku i njegovim sposobnostima, kako psihičkim tako i fizičkim.

 

Na koncu, mogu samo apelirati na sve vlasnike – educirajmo se, pitajmo, tražimo pomoć i savjete na vrijeme, pitajmo osobe kojima je školovanje pasa posao. Spriječimo uspavljivanja za koja smo isključivo sami krivi!

Pištite nam, pitajte nas, javljajte nam…