Odgovor na pitanje u naslovu možda bi trebalo tražiti u jednom iznimno važnom (protu)pitanju – zašto uistinu udomljujemo pse? Naime, specifična i nadasve posebna veza koja proizlazi iz relacije čovjek-životinja uključuje širu sociološku, antropološku pa i kulturološku raspravu. Na ovome mjestu neću ulaziti u navedenu problematiku u tom smislu, nego ću pokušati rasvijetliti neke od čestih nedoumica s kojima se susrećemo prije, ali i nakon udomljavanja naših četveronožnih prijatelja.

Nerijetko upravo djeca nastupaju kao najsnažniji motivirajući faktor. Negdje oko četvrte, odnosno pete godine života (posebice djeca vrtićke dobi), tijekom razdoblja kada se „fiksiranost od sebe“ počinje polagano okretati prema vanjskom svijetu jača i zanimanje za životinje. Uvriježeno nekim uobičajenim, tj. naslijeđenim socijalnim i kulturnim navikama djeca često počinju „čeznuti“ upravo za psićima. Fascinirani fotografijama i filmovima o neizmjernom prijateljstvu s ovim predivnim bićima, ona kreiraju jednako tako lijepi (imaginarni) svijet u kojem je baš sve podređeno upravo njima. 

U tom trenutku najčešće i počinju nagovaranja, odnosno počinje se vršiti pritisak na roditelje. Od neizmjerne je važnosti da upravo u takvim situacijama ostanemo pribrani u najvećoj mogućoj mjeri!

Moramo, naime, osvijestiti činjenicu kako će dolazak novoga člana u obitelj u potpunosti promijeniti naše dotadašnje navike. Navedeno se odnosi i na obitelji koje imaju nešto stariju djecu, tj. djecu školske dobi. Rečenice tipa – ja ću voditi brigu o njemu, sve ću raditi štogod bude trebalo… hraniti, četkati… izvodit ću ga u šetnju i prije i poslije škole – obećavam! – moramo uzeti i te kako s oprezom! Izuzetaka uvijek ima, no najčešće je realnost upravo drugačija. Ne njihovom krivnjom, nego činjenicom kako jednostavno (i to nerijetko!) nisu spremni podnijeti teret koji briga o novom članu obitelji sa sobom i donosi. U tom smislu, zanimanje za životinjicu traje otprilike od oko desetak do mjesec dana, nakon čega onaj početni entuzijazam počne naglo kopniti. Malo, pomalo onaj lijepi živahni „plišanac“ postaje sve više i više zanemarivan, a roditelji se počinju nalaziti u nedoumici pitajući se – jesu li više ljuti na dijete ili na psa?

No, moramo priznati kako djeca (kao, dakako, ni psići) nisu nimalo kriva! Njihovo ponašanje u potpunosti je u skladu s kognitivnom i emocionalnim trenutkom u kojem se nalaze. Škola, trening, učenje, internet, Facebook, Instagram, i sl. – sve je to mnogo realnije od one kratkotrajne fikcije koju su stvorili maštajući o njihovoj simbiozi s psom. Jer, život s psićem nije samo igra, nije samo smijeh, nije samo šetnja lijepim i sunčanim proplancima… Život s ovim jedinstvenim prijateljem jest radost, ali je i ozbiljnost, jest sreća, ali i odgovornost, jest livada i sunčan dan, ali je i kiša i hladnoća… Sve zajedno, lijepo i mukotrpno! Navedeno ne mogu shvatiti ni odrasli pa zašto onda očekujemo takvo ponašanje od trinaestogodišnjaka, primjerice?!

Upravo je od neizmjerne važnosti odgovoriti na pitanje s početka ovoga članka! Roditelji moraju znati kako će gotovo sigurno sva briga (uključujući i šetnje prije i poslije posla, odnosno škole) oko psića pasti na njihova leđa. Jesu li spremni na takvu promjenu? Jesu li spremni ustati u nedjelju ujutro čim ranije kako bi izveli psića  i poigrati se njime, ponuditi mu hranu, vodu i sve što je potrebno? Jesu li spremni skočiti na poziv šteneta i u ponoć ga izvesti kako bi obavilo nuždu?, … zapravo, ovaj niz mogao bih nastaviti u nedogled pa da skratim – jesmo li spremni u potpunosti prihvatiti odgovornost koju će novi član obitelji sa sobom neminovno donijeti? Tek u slučaju kada smo u mogućnosti odgovoriti potvrdno na čitav niz postavljenih i sličnih pitanja, možemo kazati kako smo spremni i za novog prijatelja. U suprotnom, nemojmo se zavaravati!

Moram na ovome mjestu skrenuti pažnju na činjenicu kako sam se u svom dugogodišnjem radu s psima susreo s mnogo vlasnika, ali i s mnogim katkada posve neobičnim razlozima udomljavanja pasa. Neki od njih bili sasvim bizarni, no moram ih spomenuti. Ponekad, naime, ljudi kupuju psiće sukladno automobilu kojega voze, ponekad im pas mora pristajati uz bundu, ponekad uz kuću i sl. Savjete ove prirode, naravno, ne dajem! No, činjenica jest kako su ovakvi i slični razlozi gotovo nezaobilazno pravi put k napuštanju životinjice. Jedno vrijeme služe kao objekt za pohvalu, a onda ih je vjerojatno najlakše ostaviti… negdje nekome, na milost ili nemilost.

Moram, nadalje, skrenuti pozornost kako ljudi nerijetko nabave psa te ga smjeste u vrt misleći kako je upravo njihov pas pravi čuvar kojemu, zbog veličine okućnice, nisu potrebne dodatne šetnje, odnosno igra. Navedeno mišljenje također je u potpunosti pogrešno! Sa svakim psom, neovisno o njegovoj veličini kao i o veličini okućnice, potrebno je šetati, igrati se, ostvariti pravilan odnos i uspostaviti ispravnu komunikaciju. U suprotnom, naš ljubimac nije sretan i ne pružamo mu onakav život kakav zaslužuje!

Rezimiram li sve navedeno mogu samo zaključiti kako dolazak psića u naš dom, znači dolazak (novoga) bića koje je u potpunosti ovisno o nama. U slučaju da nismo spremni za takvu odgovornost, u slučaju da smo suviše zaokupljeni poslom, u slučaju da nismo spremni pružiti potrebnu ljubav, u slučaju da svi članovi obitelji nisu jednoglasno suglasni za takav korak, i sl. – ne opterećujmo se dodatno. Jer, takva nepromišljena odluka najčešće završi kobno za onog koji to najmanje zaslužuje!