Za razliku od ljudi, kako upozoravaju Jukić i Savić (2014), kod kojih je agresivno ponašanje modificirano različitim čimbenicima, poput onih kulturnih, etičkih i socijalnih – u životinja se ono zasniva prvenstveno na biološkim procesima. I upravo su ti biološki procesi ono što je u osnovi zajedničko ovom obliku ponašanja kako kod čovjeka, tako i kod životinja. Jer, ne možemo zaključiti kako je nasilje u pasa (premda ovaj termin ne treba uvijek izjednačavati s pojmom agresija) okarakterizirano kao namjerna uporaba fizičke sile ili moći, bilo da je ona realna ili potencijalna, protiv sebe, druge osobe, ili protiv grupe ili zajednice, koja rezultira ili s velikom vjerojatnošću može rezultirati ozljedom, smrću, psihološkom traumom, oštećenjem razvoja ili deprivacijom (u isto). Takav stupanj svjesnosti životinjama nedostaje pa ne možemo kazati kako je agresija u pasa psihijatrijsko-psihološke odnosno patološke prirode, nego je ona utemeljena na biološkim sastavnicama, tj. situacijskim, koje onda potiču određene, katkad neželjene obrasce ponašanja. Pritom, moram naglasiti kako je određeni stupanj agresije sastavni dio čovjekova psihološkog i kognitivnog aparata, a što je jednak slučaj i u životinja. U tom smislu agresija, odnosno agresivno ponašanje ne moraju nužno biti vezani uz nešto loše.

Benigna i maligna agresija

Iz toga je razloga važno prisjetiti se definicije ovoga pojma. Sam termin dolazi iz latinskoga jezika (ad- + gradi) i znači kretati se naprijed, koračati (vidi isto, 2). Značenje ovoga pojma ima, dakle, široku upotrebu koja nije isključivo vezana uz loše obrasce ponašanja. Jer, često kažemo u nekim teškim životnim prilikama kako svim snagama moramo nastaviti dalje, treneri primjerice svojim sportašima kažu kako u određenim situacijama moraju biti agresivni i sl. Riječ je, dakle, o benignoj agresiji kako ju je opisao Fromm za razliku od one maligne koja je češća i odnosi se na fizičko agresivno ponašanje usmjereno prema drugoj osobi, odnosno predmetu.

Nastavim li slijedom navedenoga, mogao bih zaključiti kako psi posjeduju urođenu benignu agresiju vođenu prvenstveno instinktivnim obrascima ponašanja. Do razvoja nepoželjnoga ponašanja, i u slučaju isključenja bilo kakvoga zdravstvenoga problema, dolazi gotovo redovito uslijed čovjekove intervencije. Različiti su slučajevi nastanka ovakvih problema, no najčešće je riječ o temperamentnijim, življim psima koji ove temeljne karakterne osobine pokazuju još od najmlađih dana, a koje je, što je iznimno važno, potrebno na vrijeme prepoznati. Međutim, vlasnici uglavnom ne posjeduju dovoljno znanja, odnosno smatraju kako je odgoj pasa nešto što možemo provoditi stihijski, usput. Razlozi takvoga ophođenja su različiti, no najčešće ne razmišljamo o jednoj osnovnoj činjenici – pasje ponašanje upravljano je prije svega njegovom instinktivnom prirodom! Moramo priznati kako smo ove životinjice uveli u kulturu, one danas zauzimaju važno mjesto u čitavom socijalnom poretku, pripisali smo im ljudske osobine u najvećoj mogućoj mjeri zaboravivši pritom temeljnu, upravo onu netom navedenu činjenicu.

Od dražesnog ljubimca do agresivnog psa

Nije onda za čuditi kako odrastajući, psić pomalo počinje preuzimati kontrolu. Malo-pomalo postaje vođa „čopora“ i najednom se nađemo u vrlo nezgodnoj poziciji. Grickanje, naskakivanje, neobuzdano lajanje, bježanje i nedolaženje na poziv, nepuštanje predmeta, potom i režanje – upozorenja su koja nam šalje naš ljubimac i koja najčešće ne shvaćamo dovoljno ozbiljno.

Neznanjem, dakle, potičemo neželjeno ponašanje. No, neželjeno ponašanje možemo jednako tako postići i fizičkim kažnjavanjem psa, namjernim poticanjem agresije, namjernim otimanjem hrane ili, pak, pogrešnim izvođenjem određenih vježbi (poput, primjerice, vježbi obrane i napada). Iz svega navedenoga možemo zaključiti kako je destruktivno agresivno ponašanje u pasa stečeno i kako je u nemalom broju slučajeva krivac upravo čovjek!

Plahost i agresija

Jednako tako, važno je upozoriti kako agresivno ponašanje može izazvati i plahost, tj. može nastati kao rezultat osjeta nelagode. Od neizmjerne je važnosti prepoznati ove osobitosti (npr. zaziranje od ljudi, nepoznatih predmeta, govor tijela – rep spušten između nogu, uši pognute unatrag i sl.) još kod mladog psa te pravovremenom i pravilnom intervencijom usmjeriti štene prema prihvatljivim obrascima ponašanja. U suprotnom, posljedice mogu biti izrazito neugodne jer produbljivanjem plahosti stvaramo dobre temelje za stvaranjem agresije u sljedećoj fazi odrastanja.

Pritom, valja upozoriti kako je i sam način, tj. vrsta ugriza bitno drugačija u agresivnog, odnosno u plahog psa. Usudio bih se kazati kako je upravo u potonjeg ugriz teži i ozbiljniji budući da takav pas ugrize, otrgne predmet/plijen i pobjegne. Za razliku od plahoga, agresivni pas čije je nepoželjno ponašanje posljedica drugih uzroka prilikom ugriza čvrsto drži predmet/plijen te ga pritom ne trga pa je samim time i ozljeda nešto manja.

Nije na kraju teško zaključiti kako je pohađanje tečajeva odgoja i socijalizacije mladih pasa, odnosno škole osnova poslušnosti od neizmjerne važnosti za kvalitetan suživot s ovim prekrasnim životinjama. Školice su prvenstveno namijenjene ljudima jer nas pripremaju za jedan posve drugačiji oblik komunikacije s našim ljubimcima te nam otvaraju vrata u svijet koji do sada najčešće nismo percipirali na ispravni način.