U jednom od svojih prošlih članaka pisao sam o razlozima napuštanja i udomljavanja pasa. Istaknuo sam tom prilikom i specifičnost simbioze koje proizlazi iz relacije čovjek-pas ukazujući prvenstveno na psihološke i, danas osobito naglašene, kulturološke razloge kojima je moguće objasniti tzv. trend „urbanizacije životinja, odnosno pasa“. Potonje zapravo služi kao temelj za razumijevanje komunikacijskih složenosti i problema koje pratimo na relaciji čovjek-pas, a nerijetko izrastaju iz obilja vrlo često pogrešnih i neprovjerenih informacija, kojima smo posredstvom različitih medija svakodnevno izloženi.

Potaknut dvama poprilično važnim faktorima koji su me potaknuli na razmišljanje, ovom prilikom krenut ću u jednom drugom smjeru. Naime, društvene mreže preplavljene su oglasima, fotografijama i tužnim sudbinama napuštenih psića. Azili i brojne udruge za zaštitu životinja koji djeluju na području Republike Hrvatske svakodnevno ulažu iznimni napor kako bi spasile i udomile ova nedužna bića pa brojnim volonterima možemo samo zahvaliti i diviti se na neizmjernoj ljubavi i trudu koje bezuvjetno pružaju.

 

Moram naglasiti kako sam i o važnosti sterilizacije i kastracije također već pisao u svojim starijim tekstovima pa se ne bih htio ponavljati. Spomenut ću, što obično i napominjem polaznicima moje škole, kako sam osobno protivnik bilo kojeg oblika intervencije u zakone prirode, ali samo pod uvjetima kojima možemo garantirati potpunu ozbiljnost i odgovornost u reguliranju i planiranju trudnoće kod pasa. Nažalost, svjedočimo vremenu u kojem ljudima mahom nedostaje spomenutih vrlina pa u tom smislu valja nastaviti dalje inzistirati i apelirati. Jer, u kontekstu tzv. „mačističke pa i šovinističke kulture“ nerijetko se spolnost psa mužjaka poistovjećuje s muškarčevom spolnošću pa se kastracija određuje problemima i gubitkom identiteta, i sl., za što ne postoji niti minimum racionalnog objašnjenja.

Naime, ulaskom u društvo čovjekova seksualnost najčešće se prilagođava kulturološkim obrascima, ali i psiho-emotivnim specifičnostima pojedinca sukladno čemu seksualnost postaje nešto više od nagona za reprodukciju. Nastavim li, dakle, ovim slijedom mogu zaključiti kako ne postoji temelj u kontekstu kojega bismo čovjekovu seksualnost i seksualnost pasa gledali s jednakog kognitivnog, afektivnog, kulturološkog motrišta. Da pojednostavim, kastracijom i sterilizacijom nećemo utjecati na karakterne osobine pasa, ali ćemo utjecati na sprječavanja razvoja bolesti (npr. tumor testisa, prostate, tumori mliječnih žlijezda i sl.), na česta bježanja mužjaka, a prije svega na neodgovorna parenja zbog kojega bačene štence nalazimo pokraj cesta i autocesta, po parkovima, šumama, i sl.

Jedan takav pas iz Udruge za zaštitu životinja iz Poreča upravo boravi u školi Bolha Academy. Riječ o pekinezeru, starom otprilike dvije godine, potpuno asocijalnom, punom straha i nepovjerenja prema ljudima. Trenutno mu se nitko ne može približiti, staviti ogrlicu, niti ga dotaknuti. Njegova sudbina ne razlikuje se od ostalih psića koji završe u azilu. Ostavljen, doživljavajući samo neugodnosti od strane čovjeka, sudim čak i batine, razvio je izuzetno problematično ponašanje. Što reći, ljudsku zlobu i glupost iščitavam iz svake sekunde tijekom interakcije s ovim malenim bićem!

Iz fotografija koje su prilog ovom tekstu možemo vidjeti kako ovaj jadničak nikada nije hodao na povodcu, na pokušaj dodira reagira pokušajem ugriza, izbečene oči uz sve ostalo eksplicitni su dokaz anksioznosti. Ukratko, čeka me posao koji podrazumijeva mnogo strpljenja i znanja! Ovaj psić mora naučiti da postoje ljudi koji mu neće nauditi, mora naučiti da može imati povjerenje u čovjeka. Ukratko, moramo ga pripremiti za udomljavanje kako bi dobio život kakav uistinu i zaslužuje.

I tu dolazim do sljedećeg razloga zbog kojega sam se odlučio na pisanje ovoga teksta. Naime, već dugo vremena do mene dolaze glasine, npr. kod Bolhe se psi tuku i maltretiraju, izgladnjuju; Bolha radi na struju, on je luđak!, ne dam mu svog psa ni u ludilu, znam što je napravio mojoj poznanici/poznaniku. Ima toga i još…I moram priznati, sve više i više me ljute! Glasine uglavnom dolaze od neke treće osobe, kolegice/kolege s posla, susjeda/susjede, prijateljičine prijateljice i sl. Strašno mi je žao što još nisam upoznao osobu/osobe kojima sam psa zaista i „dresirao na struju“. Ovaj članak nije propagandni materijal, ali je uz sve ostalo poziv da mi se jave svi oni kojima je pas bio „priključen na struju, tučen i sl.“, htio bih dogovoriti susret kako bi sve popratili fotografijama i otvorili posebno mjesto na našem blogu za takve slučajeve.

Do tada, bavimo se našim posebnim školarcem kojega smo nazvali Blackie. Prvo inzistiram na uspostavljanju kontakta i na stjecanju povjerenja. Takvo nešto sigurno se ne može postići batinom! O Blackieu ćemo još pisati i pratiti njegov napredak. Nadam se da ćemo ga potom i uspjeti udomiti te educirati buduće vlasnike kako bi zajednički život bio čim uspješniji.

 

Za sva pitanja, primjedbe, sugestije, komentare i sl., slobodno nam pišite!